Samo putovanje započelo je, premda se radilo o ranojutarnjim satima, sa puno pozitivne energije, gdje su prema Pazinu pristizali kombi vozila i autobusi sa ostalih mjesta okupljanja – Pule, Rovinja, Umaga  Novigrada. Kao prvo mjesto ranojutarnjeg programa odabrano je mjesto pogibije prvog hrvatskog policajca na Plitvicama, Josipa Jovića, ujedno i prve hrvatske žrtve u Domovinskom ratu. Na mjesto pogibije u ime svih članica i članova IPA-e RK Istra položen je vijenac te uz kratku molitvu i prisjećanje na ostale žrtve Domovinskog rata odana počast. Nastavak putovanja je uslijedio prema samom Nacionalnom parku Plitvičkim jezerima, koji je najstariji i najveći nacionalni park u RH. Od 1979.godine nalazi se na UNESCO-ovom Popisu svjetske baštine zbog procesa osedravanja  kojim se formiraju sedrene barijere i stvaraju jezera. Jezerski sustav čini 16 imenovanih jezera i brojna manja, kaskadno poredana jezera. Zbog velikog broja padalina ranijih dana i velike količine vode, na dan posjete Gornja jezera formirana na nepropusnim dolomitima bila su zatvorena za posjetitelje, no upravo iz tog razloga slapovi, kaskade i jezera u području Donjih jezera nastalih na propusnoj vapnenačkoj podlozi su bili veličanstveni. Počevši od nevjerojatnog  Velikog slapa do kojeg se dolazi kroz niz drvenih stazica preko vode, do nevjerojatnih kaskada koje uz strašan huk vode pune mirna  pitoma jezera predivne tirkizne boje ekipa iz Istre je pratila bez daha. Vožnja brodom preko jezera je nešto što nitko nje želio propustiti, a pristajalo se na svakom foto pointu kako bi se napravile uspomene. Umorni i iscrpljeni putnici su nastavili putovanje prema okrepljujućem ručku u Restoran Macola u Korenici, a nakon povratka snage  put je nastavljen prema Otočcu. U Otočcu nas je dočekao domaćin Ivan Bižanović, član Upravnog odbora RH za susrete i putovanja, te potpredsjednik IPA Ličko-senjske. UZ tradicionalnu izmjenu poklona kolega Bižanović je na zanimljiv način predstavio Otočac otkrivši zanimljivost koje povezuju Istru i Liku i Otočac. Prvi je Gačanski park hrvatske memorije  gdje je kroz petogodišnju kiparsku koloniju napravljen niz kamenih skulptura pod vodstvom istarskog Šime Vidulina, koji je povezan sa Gačanskom Katedrom Čakavskog sabora Gacke. Kamen iz kojeg su napravljene skulpture je donacija iz Pazina, a na skulpturama su poznate osobe sa područja Like.  Osim ove poveznice druga se odnosi na Domovinski rat, budući su Istrani bili raspoređeni na ratnim djelovanjima upravo na području Like, od 133. Brigade, pa sve do Specijalne jedinice policije BAK i upravo zahvaljujući suborcima kolege Bižanovića iz Istre i sa Kvarnera, Otočac nikada nije pao. Uz zanimljivost da se na njihovom području govori čakavština, kolega Bižanović nas je na kraju počastio pićem, te mu se još jednom zahvaljujemo na zanimljivom i poučnom posjetu. Put se nastavio do našeg drugog domaćina kolege Tome Bukovca Butine, predsjednika  IPA Ličko-senjske u Kuterevo, na čijem nas je OPG-u dočekala i vrijedna domaćica, Tomina supruga Dubravka. Na stolu prepunom netom pripremljenih delicija samo za nas iskušali smo specijalitete ovog kraja – domaći kruh, uštipke, domaće marmelade, domaći kravlji sir,  domaće likere i sokove. Zajedno smo uživali u rustikalnom ugođaju pravog seoskog domaćinstva kojeg prate rukom rađeni predmeti od drva.  Domaćin Tomo nas je odveo nedaleko svog OPG-a u posjet  utočištu medvjeda u Kuterevu. Kroz zanimljivo izlaganje voditelja utočišta g. Ivana Crnkovića, mnogi smo naučili životne lekcije o suživotu sa medvjedima. Utočište je osnovano s ciljem zbrinjavanja mladih medvjeda siročića, odnosno s ciljem zaštite medvjeđih staništa, promicanja održivog življenja i tradicije lokalne planinske zajednice. Prizvan samom pojavom g. Crnkovića mladi medvjedi su se odmah približili ogradi i kada su nas odmjerili nastavili su pasti travu, budući je 70% njihove ishrane biljna ishrana, te otišli svojim putem. G Tomo nas je potom odveo do starijih medvjeda i pričao nam o navikama i životu medvjeda u utočištu kojeg je i sam pomagao graditi. Nevjerojatan mir i tišina koji vladaju na obroncima Sjevernog Velebita kod utočišta ostavili su poseban dojam na sve nas. Uz jednu veliku zahvalu kolegi Tomi oprostili smo se u sam predivan suton i krenuli prema Istri. Uz vesele pošalice i viceve naših vozača – Ivana, Davora i Alberina, koji su strpljivo uvažavali sve naše hireve od nove igre „vruće mi je, hladno mi je“, te pod zapovjedništvom vođe puta Valtera i pobočnika Emila, Josipa i Alice, putovanje je proteklo u ugodom i veselom ozračju, te se nastavljaju planovi za sljedeće!